|
Zamijenila sam svoje riječi tuđima.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica, kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom će biti ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ugrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojeg zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah svojim suzama. Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koje žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu. Sada želim samo slike. |
|
Kakva luda igra u mojoj glavi! Plešem i smijem se sama sa sobom u sebi. Smijem se. Zamisli to.
|
|
Svuš niz stepenice.U glavi mi već svira.Miris kave iz susjednih stanova.Ja jutros nisam stigla.
con gli occhi neri e il tuo gioco micidiale non conosco la ragione che mi spieghera' perche' non voglio piu' salvarmi dalla liberta' e' una forza che mi chiama sotto la citta' e se il cuore batte forte non si fermera' e all' alba e' amore nasce col sol cosi e all' alba il sole finira' che cosi' Tra le tue mani scoppia il fuoco che mi brucera' ed io non voglio piu' salvarmi da questa verita' c'e' una luce che m'invade non posso piu' dormire con le tue pagine nascoste lo vorrei gridare Hvala ti, dragi, na glazbi u mojoj glavi umjesto žamora u tramvaju. U kojem sam stajala pola metra iznad poda.¸Priklještena mrtvokljusastim tijelima. Od danas se bojim debelih žena. |
|
Pitao si me sinoć jesam li sretna.Nisam to očekivala.Podsjetilo me na tatu.Nije se često slagao s mojim odlukama, izložio bi mi sve svoje argumente, tražio od mene da konkretno dokažem to o čemu pričam.Kod njega nisu prolazila muljanja na usmenom.I onda, nakon svega, kada se ipak ne bismo uspjeli složiti, on bi me uvijek pitao: nego, reci ti meni, jesi li sretna? Kao da zna da će me samim tim pitanjem usrećiti i razveseliti, time da mu je stalo da sam ja zbilja sretna.
Tvoje me pitanje podsjetilo na tatu. A i ja znam nešto što ti ne znaš. |
|
Mogao si vidjeti da nešto nije u redu i znam da si vidio.Moji se nemiri skupljaju, vole biti u gomilama.Ne izlaze van jedan po jedan.Čuče i međusobno se petljaju, jedan drugog potiču i hrabre.I onda ja moram.I onda ja puknem.Zašto pitam toliko?Zašto želim znati?Zašto se mučim?Ako zažmirim, možda bih mogla uživati.
|
|
Čitam jutros uz kavu:
Ludo je.Do kraja ludo ali istinito.Da te volim tom neobjašnjvom, ali ipak, ljubavlju.To je jedino ime koje poznajem za takav osjećaj.Ne sramim se toga.Radostan sam, ali zbunjen.Do kraja,priznajem.Bože, kakva izjava ljubavi.Ako bi ovo trebalo biti ljubavno pismo,bogovi se valjaju od smijeha. Ne znam kako ti mogu barem približno razložiti onaj neki čudan osje ćaj kada je prasak razbijenog stakla iz hladnog screena prvi puta riknuo u moju svijest.Naziv, tako drugačiji...just like a diamond...samo svoj, bez razmišjanja, kao da moram...pa staklo...pa riječi.....a riječi! Udaraju, ruše, miluju, sretne su, ali nikada do kraja,ono potpuno. Pa žalosne,ispunjene pa onda tako prevarene pa pune nade i lete,visoko pa slomljene.U njima toliko života, toliko ljubavi, čežnje, toliko davanja. Da, moram reci i to...jazik..hrvatski...lijepo ga je citati,slusati...pun je strasti.Onako,puna su ga usta...volim hrvatski,ali slabo vladam njime, sto je lako razvidljivo. I znam, pisci ne moraju biti ono o čemu pišu.Da, sve je to jako jasno. pa se tako gledam u ogledalo...gledam se..pa gledam njega,onako kao,da nisam ja..pa onda opet sebe i ne mogu vjerovati....covjece,daj se ustini,ma sto,ugrizi se,probudi se.....ma daj budan sam i to me uzasava....pa se pitam..Ok pa sta ti to volis...koga ti to volis.....kako mozes voljeti nekoga preko njegovih rijeci...nekoga koga NE ZNAS..... ne znam...al rijeci imaju svoj izvor...ne mogu nastati iz nicega,njihov izvor ima korijen...misao..povijest,osijecaj...tijelo koje cuti...oci sto vide....misao koja leti....duh..spirit...svoju bol...Da i onda knock down,totalni, UZMITE MOJE RIJECI,MENE SAMO BOLE... o Lord, vidim, osjecam, cutim taj izvor, ZENA. .A WOMAN...cutim onu kemiju,koja valjda odgovara mome USTROJSTVU, bicu, geni se bude..nesto se događa ili kako..cutim nesto, na sto ne mogu utjecati.. .ni uvjeravanjem samoga sebe...ti si stvarno lud... pa tako otvaram blog...misleci Ok....proci ce...evo sad si na sceni,(mozda te tko i procita)pa reci izlij se...daj olabavi....a ono kontra......pa hajde ,da sam balavac(da bar jesam)....dost se godina nakupilo....svasta bi se moglo naci u njima.....al kako sad ovo....pa sam onda odjedanput shvatio,da tako valjda mora biti....,da je batrganje nekoristno i nikuda ne vodi....it's written in the scripture it's written high above....somewhere,somehow...who knows why. ..i bi mi lijepse,lijepo...mistery of life...mistery of existence...mistery of her...mistery of myself......nisam si vise nista pokusavao objasniti,vec sam to uzeo kao fakat...ostavio sam misli i razum u cosku,i onako su mi vec rekle,sto su imale reci...samo me je jedna stvar,ono mucila(egoizam)sta ak mi sutra padne cigla na glavu...znas ono, sad jesi pa te vise nema....moram joj reci, moram joj reci,d a ju jednostavno zavolih i volim, takvu kakvu ju dozivljavam i cutim......ma kako joj se suludo cinilo moram joj to reci, njoj....da tamo neki od nekuda....misli, cuti, da je ona nesto, netko,poseban i drag....rijedak i vrijedan...i da je onaj tamo,od nekuda voli..nekako sam pokusao dati razumljivost i tebi i sebi...nadam se ,da barem malo, oo malecko razumljivo u nerazumljivom i nerazumnom. I mislim si kako sam ponekad na vlastite riječi ljubomorna. |
|
Dnevnici bi se trebali pisati redovito.Inače se sve zbrčka u glavi.Barem mojoj.U subotu bi post išao nešto poput:Zašto je bolje putovati busom nego vlakom?Sva su sjedala okrenuta u jednom smjeru i ako sjedneš pokraj prozora, velika je mogućnost da nitko neće vidjeti da plačeš.
Nedjelja je bila sasvim rastrgana, sjedila sam na svom crvenom tepihu i pokušavala se sjetiti kakvim se ljepilom lijepe minute.Umrljanih rukava sam se oprostila od dragih dragih očiju i bila sam tužna.Uvečer je mrva došla doma i onda sam se konačno mogla opustiti u zagrljajima.U noći s nedjelje na ponedjeljak sam jako malo spavala, premještala sam njegove ruke po sebi i gledala ga kako spava.Jučer smo prvi puta napravili dvije stvari zajedno pa sam ga onda gledala kako mijenja žice na tatinoj staroj gitari.Zašto dozvoljavam nekim mislim da me grickaju?Onako dosadno, kao ribice u plićaku.I teško mi je gledati ga onda takvog, tužnog i samog.Kao da ga ne volim. Jutro me opet iznenadilo, sakrila sam se ispod njegove ruke i on me primio. |
|
Pomislim.Pa onda svako malo, u panici, gledam na sat ne bih li se uvjerila da je zbilja tako.Koji put me presiječe neka dvadesetopanavišeminutna rupa u sjećanju pa iskačem iz kreveta kao da se netko igra kauboja i indijanaca među mojim nožnim prstima.Već dva dana ujutro ponovo pregledavam tvoje poruke od večer ranije.Jer obično stignu u doba kada sam već prilično uspavana i te se riječi provuku kroz teške kapke u snove i sanjaju sa mnom.A meni je potrebno znati što je san, a što java.
|
|
Puna usta arome i sok od borovnice, jednom će mi zubi skroz pocrniti od njega.Sve mi se više čini da neki moji tekstovi više sliče na pusta nabrajanja nego na smislena događanja.Kako li tek izgledaju onima izvan njih, da mi je znati.Ovih dana razmišljam o tom natječaju za kratku priču.Podrazumijeva li objavljivanje - postanje priče na blogu?Ionako mi predlažu da napišem neke nove.Možda bi bilo i vrijeme, nisam napisala nešto vrijedno spomena, ima sigurno više od mjesec dana, izvlačim se starim stvarima.Komentiram blogove pjesmama koje trenutno čujem na radiju, razmišljam o maznim poljupcima u tramvaju i novim trapericama, svijetlim, zategnutim.
|
|
Jedini simptomi gotovo neprospavane noći, malo me peku oči. I nesvijesna da se smiješim, već su me par puta pitali da li je to zbog R.E.M.-a. Niti jedan koncert ne bi mi mogao nadoknaditi onaj koji je savršeno usklađeni orkestar noćas izvodio pod mojim plahtama. Reci mi nešto lijepo. Ne znam to staviti u riječi. Pusti me da ti pričam pogledima dok me ne gledaš. Da te pokrivam dok mrmljaš u snu. Tako tiho spavaš, koža ti je uvijek vruća. Najviše volim kada mi u snu okreneš leđa i ja se primaknem, šetam disanje duž tvoje kralježnice, nosa udaljenog od tebe tek trenutak. Tada ti ja pričam. Tada ti kažem sve.
|
|
Skrivam se iza monitora i sanjarim. Umorna sam, žedna i ne radi mi se više, a sve je tako dobro. Komadići su se napokon posložili. Primijećujem da nemam volje pisati. Te neke ružičaste očale na mom nosu prekrile su valjda svu inspiraciju, slike koje sam nekad tako lako slagala sada su postale nevažne. Pišem li ja samo kada me obuzmu osjećanja s nekim negativnim predznakom? Kada sam tužna, bijesna, ljubomorna, ljuta, razočarana, sama? Pisanje mi je još uvijek nešto sporedno. Kada mi je ovako dobro, ne želim sjesti negdje u kut i pisati, uvijek mislim, u skladu sa svojom kampanjskom prirodom, ma zapamtit ću to i zapisati kasnije, sutra. Ma, nije važno. I nije. A ja sam dobro.
|
|
Zagrli me noćas, ljubavi.Zagrli me dok budem spavala.Još te krvlju ispirem iz vena.Zagrli me, ljubavi.
|
|
Hoću, neću. Mogu, ne mogu. Dajte mi nešto da razbijem vrisak! Teško je iščupati iz sebe ono što više ne želiš, ispreplete se to uzduž i poprijeko, čvrsto sraste i onda, s koje god strane povučeš, izdigneš i ono drago, ono što ti treba. Zato čupanja bole. Možda bih trebala prevući plimu preko sebe, možda mogu dovoljno dugo zadržati dah. Dajte, uzmite. Kao da ne znam što želim. A znam. I želim. Jako želim. I sada, nasred ovog puta kojim sam krenula, prepoznajem još znakove koje sam ostavila za povratak. Ali, natrag nije kamo želim ići. Ne gušim u sebi, više nekako izvan sebe. I ja sam izvan sebe. I gledam film o sebi. Draga mi je glavna glumica. Želim joj povikati, ne tako, on će te povrijediti, sačuvaj sebe. Trgne se koji put i zakrene vrat i glavu u mom smjeru, čuje li me? Znam da joj se uvukao pod kožu, da sva titra kada joj se približi, kada je ljubi, kada joj rukama obuhvati glavu onako ispod kose i pogleda je, a ona pilji u njegove usne i poželi se uvući sva između njih i ondje počivati na mekanom. Na vlastitim kulama od pijeska.
|
| < | ožujak, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv